Komisija za speleospašavanje - povijest

Spašavanjem iz speleoloških objekata u Hrvatskoj bavi se Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS). Služba je 1950. godine nastala unutar Hrvatskog planinarskog saveza (HPS) kao potreba spašavanja unesrećenih osoba u nepristupačnim i planinskim područjima. Od lipnja 2006. godine Služba je i zakonski prepoznata kao javna potreba te je njezina djelatnost definirana Zakonom o HGSS-u.

Do osnivanja Gorske službe spašavanja razvoj speleološkog spašavanja bio je isključivo vezan uz razvoj speleologije. Prva poznata akcija spašavanja iz speleološkog objekta bila je 1925. godine iz jame Rašpor u Istri. Akcije spašavanja iz speleoloških objekata u 50-tim i 60-tim godinama izvode i speleolozi i članovi Gorske službe spašavanja.

U Zagrebu je 1968. godine održan 1. Jugoslavenski kongres o spašavanju iz speleoloških objekata.

Sedamdesetih godina spašavanje iz speleoloških objekata sve više dolazi pod okrilje Gorske službe spašavanja, da bi 80-tih potpuno prešlo u njenu domenu.

Spašavanje u špilji Veternici, 1983. Autor: Marijan Čepelak

Nove okolnosti u razvoju speleološkog spašavanja nastupile su otkrićem dubokih jama Sjevernog Velebita. Prva je otkrivena Lukina jama (-1392 m) 1992. godine. Nakon toga su do danas otkrivene još neke duboke jame na području sjevernog Velebita, ali i Biokova, kao što su na primjer Slovačka jama (-1320 m), Velebita (-941 m), Amfora (-788 m), Meduza (-679 m).

Godine 1997. u Ledenoj jami u Lomskoj Dulibi (-536 m) dogodila se teška speleološka nesreća. Taj je događaj potaknuo Gorsku službu spašavanja da ubrza prilagodbu novonastalim izazovima i specifičnostima spašavanja iz dubokih jama. Tijekom 1999. godine poslana su prva tri spašavatelja na obuku speleološkog spašavanja u Francusku. Danas je tečaj za vođu ekipe u Francuskoj završilo 10 spašavatelja. Unutar Gorske službe spašavanja osnovana je 2001. godine Komisija za speleološko spašavanje koja je do danas održala pet tečaja, četiri državne vježbe, školovala 120 spašavatelja i opremila se suvremenom opremom za spašavanje.

Analiza akcija spašavanja iz speleoloških objekata u Hrvatskoj pokazuje da se nesreće događaju najčešće u vertikalnim objektima – jamama. Najčešći su uzroci nesreća pad s ulaza i pad kamena. Velike vertikale svojevrsni su izazov za speleologe, ali i za spašavatelje. Specifičnost dubokih jama u Hrvatskoj su velike vertikale, neke od njih veće i od 500 m - u jami Patkov gušt (P 553 m) i u jami Velebiti (P 513 m).

Ključne riječi: Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS), razvoj, vertikale 

Kratka povijest speleološkog spašavanja u Hrvatskoj

Iako se od osnutka Hrvatskog planinarskog društva 1874. godine uz planinarenje počelo i sa speleološkim istraživanjima, općenito to razdoblje do II svjetskog rata možemo smatrati manje aktivnim i bez većih speleoloških nesreća.

Prva zabilježena speleološka nesreća u Hrvatskoj dogodila se 1925. godine u jami Rašpor u Istri. Organizatori istraživanja bili su talijanski speleolozi iz Trsta, a kod izvlačenja opreme pomagali su im domaći mještani iz sela Rašpor. Jako kišno nevrijeme stvorilo je bujicu koja je prilikom izvlačenja opreme u velikoj vertikali na 80 m dubine odnijela dvojicu mještana, braću Blaža i Karla Božića (nespeleolozi) u dubinu jame. Tijela im nikad nisu pronađena (Božić, 2003).

Gorska služba spašavanja (GSS) osnovana je 4. siječnja 1950. godine unutar Planinarskog saveza Hrvatske (PSH) zbog potreba spašavanja unesrećenih osoba iz stijena, planina, jama i drugih nepristupačnih terena. Do osnivanja Gorske službe spašavanja razvoj speleološkog spašavanja u Hrvatskoj vezan je uz djelatnost Komisije za speleologiju Planinarskog saveza Hrvatske (KS PSH). Pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća na speleološkom spašavanju zajedno rade i članovi KS PSH i GSS, a osamdesetih godina vodeću ulogu u speleološkom spašavanju postupno preuzima GSS.

Nakon II svjetskog rata porastao je interes za speleologijom pa su tijekom 1949. i 1950. godine osnovane nove speleološke udruge koje su započele s intenzivnijim speleološkim istraživanjima.

Intenzivnija istraživanja i veći broj speleologa povećali su broj nesreća. Tako je već 1959. godine u srednjoj Cerovačkoj pećini jedan špiljar slomio nogu. Spašavanje su obavili njegovi kolege.

GSS Zagreb zajedno s KS PSH 1967. godine organizirala je Prvi jugoslavenski seminar o spašavanju iz speleoloških objekata. Pod vodstvom Jamarske reševalne službe Slovenije (JRS) 1971. godine u Jopićevoj špilji kod Karlovca održan je i Prvi Jugoslavenski kongres speleološkog spašavanja za speleologe nakon kojeg je u Karlovcu pod okriljem teritorijalne obrane organizirana postrojba od 30 članova za speleološko spašavanje. Iste je godine GSS izveo veliku akciju speleološkog spašavanja pomoću vitla iz jame Podgračišće na Braču kada su spašena dva speleologa.

Sedamdesetih godina speleološkim spašavanjem se bave i speleolozi i gorski spašavatelji. U osamdesetim se godinama u rad GSS-a uključuje sve više speleologa pa GSS preuzima vodeću ulogu u speleološkom spašavanju.

Početkom devedesetih godina počele su se istraživati duboke jame na području sjevernog Velebita i Biokova. Od tada su istražene najdublje jame Hrvatske: Lukina jama (-1392 m), Slovačka jama (-1320 m), Velebita (-941 m), Amfora (-788 m), Meduza (-679 m), Patkov gušt (-553 m), Jama Olimp (-537 m), Ledena jama u Lomskoj dulibi (-536 m), i Lubuška jama (-521 m).

Otkriće dubokih jama utjecalo je na razvoj speleologije, ali i na razvoj speleološkog spašavanja. U GSS-u je 1997. godine preveden francuski priručnik za speleološko spašavanje, nakon čega je održan i seminar speleološkog spašavanja. Nekoliko tjedana kasnije u Ledenoj jami u Lomskoj dulibi na 170 m dubine teško je stradao speleolog te je ova nesreća GSS potaknula na još veću aktivnost u organizaciji speleološkog spašavanja. Članovi GSS 1999. godine sudjeluju na Prvom evropskom simpoziju o spašavanju iz speleoloških objekata održanom u Göppingenu u Njemačkoj. Odmah nakon simpozija trojica spašavatelja odlaze na međunarodni tečaj za vođu ekipe speleološkog spašavanja u Francusku koji organizira Speleo secours Francais (SSF).

Unutar GSS 11. siječnja 2001. godine osnovana je Potkomisija za speleološko spašavanje čiji je danas puni naziv Komisija za speleološko spašavanje Hrvatske gorske službe spašavanja (KS HGSS). Zadatak Komisije je praćenje i usvajanje novih tehnika i njihova implementacija u službu te školovanje pripravnika. Komisija je od 2001. godine školovala 120 pripadnika. Deset spašavatelja završilo je tečaj Spéléo Secours Français (SSF) u Francuskoj za vođu ekipe, dva spašavatelje završila su tečaj SSF-a za zbrinjavanje unesrećenog u speleološkom objektu, dva spašavatelja završila su tečaj speleološkog spašavanja u Jamarskoj reševalnoj službi Slovenije (JRS). Tri ronioca završila su tečaj speleoronjenja u organizaciji Jedinice za tehničko ronjenje i spašavanje pri Ministarstvu obrane Republike Slovenije. Komisija redovito održava državne vježbe i instruktorske seminare. Opremila se opremom za spašavanje i školovanje te se bavi standardizacijom opreme. Surađuje s drugim srodnim međunarodnim udrugama pa je organizirala i seminar o speleološkom spašavanja u Sarajevu za speleologe iz Bosne i Hercegovine te Srbije.

Nesreće u speleološkim objektima u Hrvatskoj

Od 1959. godine do danas na području Hrvatske zabilježena je 91 akcija spašavanja iz speleoloških objekata. Treba napomenuti da su tu osim jama i špilja uključene i vrtače, kao i umjetni objekti: bunari i rudnici.

S obzirom na vrstu objekta najviše nesreća dogodilo se u jamama, u 59 % slučajeva. U 17 % slučajeva jame su pretraživane u potražnim akcijama spašavanja. Najveći broj nesreća, čak 25 (ili 32 %) završio je smrću unesrećene osobe koje uglavnom nisu bile speleolozi. Uzrok takvih smrtnih nesreća je u četrnaest slučajeva pad u jamu, u pet slučajeva samoubojstvo, u tri slučaja utapanje (od toga dva speleoronioca pri ronjenju u sifonima) i u jednom slučaju gušenje otrovnim plinom u rudniku. Dva smrtno stradala speleoloronica su, koliko nam je poznato, jedini smrtno stradali speleolozi u speleološkim nesrećama u Hrvatskoj.

Ako se promatraju ozljede gotovo podjednako su zastupljene lakše i teške ozljede. Među teškim ozljedama bilo je prijeloma kralješnice, višestrukih lomova i lomova ekstremiteta.

Na grafikonu 1 može se uočiti trend porasta akcija spašavanja. Tako su od 2000. do 2009. godine zabilježene 45 akcije spašavanja iz speleoloških objekata.

Od ukupno 91 akcije spašavanja u 78 akcija spašavani su ljudi, a u 13 akcija životinje. Nesreće su se uglavnom događale nespeleolozima (u 57 % slučajeva), a dvostruko rjeđe speleolozima (u 22 % slučaja).

Najčešći uzroci nesrećama, osim navedenog pada u jamu i samoubojstva su iscrpljenost i pad kamena u vertikali. Nažalost, za veliki broj nesreća nije evidentiran uzrok.

U posljednjih deset godina porastao je broj speleologa u Hrvatskoj, povećan je broj turista u turističkim špiljama i u avanturističkim aranžmanima za posjete neturističkim špiljama, sve je veće zanimanje stranih speleologa za duboke jame u Hrvatskoj pa se može očekivati porast nesreća i akcija spašavanja.

Specifičnost speleospašavanja u Hrvatskoj

Spašavanje u špilji Veternici, 1997. Autor: Damir Lacković
U Hrvatskoj je danas poznato preko 9000 speleoloških objekata. Posebnost su velike vertikale koje se nalaze u jamama. U 15 jama nalazi se 16 vertikala većih od 200 m (tablica 1). U nekim od navedenih jama postoje prevjesni dijelovi veći od 100 m. Velik je broj jama s vertikalama od 100 m. Pri spašavanju, velike vertikale relativno su jednostavne za opremanje i sam transport nosila, ali postoje i određeni problemi. Boravak većeg broja spašavatelja istovremeno u jednoj vertikali zahtjeva maksimalnu opreznost jer rušenje kamena može imati katastrofalne posljedice. U nekim od navedenih vertikala stalno je prisutan led koji se uslijed otapanja ruši pa time povećava rizik od nesreće i pri spašavanju. Kod velikih vertikala spašavatelj u protuutegu ne može se spustiti na dno pa unaprijed treba pripremiti sidrišta u koje će se ukopčati prilikom popuštanja užeta.

Zbog jeke nije moguća glasovna komunikacija između spašavatelja pa treba koristiti radiovezu s laringofonima ili telefone. Postavljanje telefonske linije zahtjeva postavljanje međusidrišta za telefonski kabel kako uslijed težine kabla ne bi došlo do njegova pucanja.

Red. br. Ime jameDubina vertikaleDubina jame
1. Patkov gušt 553 m -553 m
2.  Jamski sustav Velebita 513 m  -941 m 
3.  Jama Meduza 333 m  -679 m 
4.  Lukina jama 329 m -1392 m 
5.  Podgračišće II (Titina jama) 237 m  -329 m 
6.  Slišina jama 237 m  -237 m 
7.  Jama Sbardella 236 m  -247 m 
8.  Lukina jama 228 m -1392 m
9. Jama Balinka  218 m  -283 m
10. Jama Grustišica  215 m -235 m
11. Slovačka jama  213 m -1320 m
12. Jama Marianna  210 m -250 m
13. Jama Munižaba  208 m -448 m
14. Mamet  206 m -206 m
15. Stupina jama  205 m -413 m
16. Xantipa  200 m -323 m

Nažalost u Hrvatskoj postoje speleološki objekti u koje su u brojnim ratnim aktivnostima tijekom povijesti bacana razna eksplozivna sredstva što je još jedna specifičnost. Speleološki objekti su i grobnice žrtava ratnih razaranja pa je Gorska služba spašavanja sudjelovala i u izvlačenju njihovih posmrtnih ostataka. 

Speleološko spašavanje u Hrvatskoj danas

HGSS među svojim članovima ima 32 spašavatelja koji mogu spašavati na svim dubinama, u vrlo zahtjevnim speleološkim objektima te voditi složene akcije speleološkog spašavanja. Još oko 90 spašavatelja osposobljeno je sudjelovati u složenim akcijama speleološkog spašavanja. Svi članovi GSS (preko 300 ljudi) osposobljeni su za spašavanje iz manje zahtjevnih speleoloških objekata na dubinama do nekoliko stotina metara.

Osim speleološke obuke, svi članovi GSS–a imaju redovitu obuku iz zimskih i ljetnih tehnika spašavanja te osnovnu obuku iz helikopterskog spašavanja. To znači da su svi osposobljeni za pristup jami u zimskim uvjetima (terensko skijanje) te za pristup jami uz pomoć helikoptera (spust iz lebdećeg helikoptera).

HGSS primjenjuje tehnike speleološkog spašavanja preuzete od SSF, ali koristi i neke tehnike od CNSAS (Corpo nazionale Soccorso Alpino e Speleologico), posebno za potrebe spašavanja iz dubokih jama.

U HGSS su tri liječnika koji mogu pružiti pomoć unesrećenoj osobi na bilo kojoj dubini, u bilo kakvom speleološkom objektu. Još 20-tak liječnika osposobljeno je pristupiti unesrećenom u manje složenim objektima do dubine od nekoliko stotina metara. Svi spašavatelji osposobljeni su za zbrinjavanje unesrećene osobe i pružanje prve pomoći (basic trauma life support).

Za sada u HGSS-u postoje samo tri speleoronioca koji mogu spašavati iz jednostavnijih i kraćih sifona do 100 m dubine. Za kompliciranije i zahtjevnije akcije spašavanja iz potopljenih objekata trebali bi inozemnu pomoć.

Školovanje, uporaba i skladištenje eksplozivnih sredstava namijenjenih za speleološko spašavanje u Hrvatskoj još nije zakonski regulirano. Stoga HGSS nema licenciranih specijalista za proširivanje uskih prolaza pa to rade spašavatelji koji su priučeni u korištenju eksplozivnih sredstava.

Započeta je izrada priručnika speleološkog spašavanja, te je izrađen prototip speleofona.

Kako je od lipnja 2006. godine djelatnost HGSS definirana Zakonom o HGSS očekujemo da će se logistički i financijski ova služba i speleološko spašavanje još bolje razvijati.

Literatura

  1. Božić, V., 2003: Speleologija u Hrvatskoj, Hrvatski planinarski savez i Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar, Zagreb
  2. Speleološko spašavanje u HGSS, Zbor spašavatelja, Mosor 2006. Darko Bakšić i Dinko Novosel.
  3. 50 godina KS HPS, Poglavlje: Speleološka služba spašavanja, 2006. Vlado Božić.
  4. Razvoj speleologije na području regije Karlovac, 1983. Rudolf Starić.
  5. Arhiva Komisije za speleološko spašavanje HGSS.
  6. Arhiva SO PDS Velebit, Zagreb.
  7. Arhiva SO PD Dubovac, Karlovac.
  8. Arhiva HGSS stanice Zagreb.
  9. Arhiva HGSS stanice Karlovac.
  10. Arhiva HGSS stanice Split.
  11. Arhiva HGSS stanice Šibenik.

Alati

6808